Jedan od najpoznatijih autora, Fahrudin Pecikoza, napisao je djela koja širom BiH, regiona i Evrope slušaju milioni ljudi. Svojim djelom učinio je BiH ponosnom, podijelio sebe, svoju emociju, misao s milionima slušatelja, znalački postavlja kriterije u stvaralaštvu i dopire do publike. Dragocjenost njegovog stvaralačkog senzibiliteta mijenja i nadograđuje muzičke tokove današnjice!
Vaša autorska djela prelaze okvire granica naše zemlje! Možete li nam reći kakav je status autora u BiH u odnosu na zemlje u regionu?
- Moje pjesme su odavno prešle granice regiona. Ja primam novac iz cijelog svijeta. Meni je drago kao autoru kad primim novac iz Litvanije, Estonije i slično. Ja sam punopravni član SOKOJ-a. Da biste postali punopravni član SOKOJ-a morate zarađivati dovoljno novca, od 4000 autora, nas 200 je u Skupštini, tačnije 244. Meni je neugodno što je situacija u Bosni i Hercegovini takva da se ne poštuje autorska i intelektualna svojina. Neugodno mi je prema autorima, mojim kolegama s kojim sam ja rastao, svirao, kao što su Bajaga, Tonči i slični, neugodno mi je objašnjavati im da još uvijek javni servis ne plaća autorska prava, jedini u Evropi.
Šta Vi mislite da se može uraditi po tom pitanju?
- Trebamo napraviti kompromise, trebamo sjesti i objasniti da je intelektualna svojina pokretač i motor svake zemlje i da je nešto od čega će živjeti i naraštaji iza nas. Mi smo ljudi koji stvaramo nove vrijednosti, koji pune budžet, primjer je pokojni Kemal Monteno i danas se uplaćuje novac u budžet od pjesama koje je on stvarao.
Čime su inspirirana Vaša djela?
- Moja djela su inspirisana prije svega mojim okruženjem, Sarajevom, Bosnom, Miljackom, malom mojom. Sve što sam ponio znanja to koristim, to mi je jedini motor.
Koliko sebe lično inkorporirate i povezujete s Vašim djelima?
- Mnogo sam vezan za svoja djela, jer ja kad sam pravio pjesme kao što je „Lejla“ to je namijenjeno mojoj supruzi. „Miljacka“ je rijeka na kojoj sam naučio plivati, danas više niko tu ne pliva.
Smatrate li da je svijet našeg društva dovoljno upoznat sa značajem autorstva?
- Ne. Kod nas još uvijek vrijedi ona matrica „vidite koliko zarađuje Halid Bešlić“, a on je izvođač, ne autor pjesama. Još uvijek ne možemo objasniti intelektualnoj eliti da razdvoje pojmove. Da razdvoje npr. Zdravka Čolića od Fazle koji većinski piše pjesme. Oni vide koliko Čola zaradi i misle to je to.
Šta čini autora značajnim ?
- Autorska djela, jedino to, to je sve!
Šta je za autora najveća nagrada?
- Za autora je najveća nagrada priznanje društva i novac koji dobije. Mi radimo ovaj posao vijekovima. Mocart je nastupao na ulaznice, kada su se izvodila njegova djela, koliko proda ulaznica, toliko zaradi. Novac je jako bitan i važna je satisfakcija za autora. Grad Salzburg dobiva 150 000 eura godišnje od Mocartovih djela, jer je taj grad nasljednik njegovih autorskih prava. Svi imaju koristi od autorskih djela, pa bi trebao i autor imati.
