Ljeto u Bosni i Hercegovini odavno nije samo sezona odmora. To je vrijeme kada trgovi, tvrđave, gradske ulice i otvorene pozornice postaju mjesta susreta, a muzika jedan od najprepoznatljivijih dijelova kulturnog života.
Iz grada u grad, iz žanra u žanr, festivalska sezona pokazuje koliko je domaća muzička scena raznolika. Od sevdaha i narodne muzike, preko rocka i jazza, do elektronskog i savremenog zvuka, gotovo svaki dio Bosne i Hercegovine tokom ljeta dobija vlastiti ritam.
Posebnost festivalskog ljeta nije samo u broju događaja, nego u njihovoj raznolikosti. Banja Luka okuplja ljubitelje savremenog i elektronskog zvuka kroz Fresh Wave Festival, Bihać njeguje različite muzičke pravce kroz svoje ljetne manifestacije, dok Sarajevo tokom augusta postaje jedno od najživljih kulturnih središta u regiji.
Tu su i festivali koji čuvaju i predstavljaju tradicionalni muzički izraz, poput Sevdah Festa i Festivala narodne muzike u Bihaću te Festivala narodne muzike Ilidža, kao i događaji posvećeni jazzu, rocku i drugim žanrovima.
Svaki od njih ima drugačiju publiku, atmosferu i priču. Zajedno, međutim, stvaraju sliku zemlje čija muzička kultura ne pripada samo jednom žanru niti jednoj generaciji.
Iako publika festival najčešće pamti po izvođačima, pjesmama i atmosferi, njegov značaj seže mnogo dalje od nekoliko večeri provedenih pred pozornicom.
Festivali povezuju autore, izvođače, organizatore i publiku. Otvaraju prostor za predstavljanje novih stvaralaca, ali i za ponovno susretanje s pjesmama koje su već postale dio zajedničkog kulturnog pamćenja.
Za gradove u kojima se održavaju oni postaju i dio identiteta. Publika dolazi zbog muzike, ali istovremeno upoznaje mjesto, njegove ljude i kulturnu scenu. Na taj način muzika izlazi iz svojih uobičajenih prostora i postaje dio života grada.
Možda upravo zato neke ljetne večeri pamtimo godinama. Ne samo zbog pjesme koju smo čuli, nego zbog mjesta, ljudi i trenutka uz koji smo je vezali.
Pogled na festivalski kalendar Bosne i Hercegovine pokazuje nešto važno: različiti muzički pravci ovdje ne moraju isključivati jedni druge.
Jedne večeri publika sluša elektronsku muziku, druge rock, nekoliko dana kasnije sevdah, narodnu muziku ili jazz. Tradicionalno i savremeno postoje paralelno, a svako od njih pronalazi svoj prostor i svoju publiku.
Upravo je ta raznolikost jedna od vrijednosti domaće muzičke scene.
Festivalske pozornice omogućavaju da se tradicija čuva bez zatvaranja prema novom, ali i da savremeni muzički izrazi rastu bez zaboravljanja onoga što im je prethodilo. U istom ljetu tako se susreću različite generacije, muzički pravci i načini stvaranja.
Dok su reflektori najčešće usmjereni prema izvođaču, svaka pjesma koja se čuje s festivalske pozornice počinje mnogo prije izlaska pred publiku.
Počinje idejom, melodijom, stihom i autorom.
Upravo zbog toga razgovor o festivalima istovremeno je i razgovor o autorskom stvaralaštvu. Bez pjesama nema repertoara, bez stvaralaca nema novih muzičkih priča, a bez zaštite njihovog rada teško je govoriti o održivom razvoju muzičke scene.
Festivali su jedno od mjesta na kojima se najbolje vidi koliko autorsko djelo može putovati. Pjesma nastala u jednom gradu može se pjevati stotinama kilometara dalje, pred hiljadama ljudi različitih generacija. U tom trenutku ona više nije samo zapis ili snimak – postaje zajedničko iskustvo autora, izvođača i publike.
Festivalska sezona će završiti, pozornice će se demontirati, a gradovi vratiti svom svakodnevnom ritmu. Ipak, ono najvažnije neće nestati zajedno s posljednjim koncertom.
Ostat će nova poznanstva, otkriveni izvođači, trenuci koje je publika podijelila i pjesme koje će se nastaviti slušati dugo nakon završetka ljeta.
Upravo u tome možda i jeste najveća vrijednost festivalske kulture. Ona muziku iznova dovodi među ljude i podsjeća nas da umjetnost najbolje živi onda kada se dijeli.
Jer kada se svjetla pozornice ugase i festivalsko ljeto završi, ostaju pjesme – i autori koji su ih stvorili.
